11.11.2008., 11:25
APATIJA = Nedostatak osjećaja koji se očituje ravnodušnošću, odsutnošću reakcija na podražaje, djelomičnim ili potpunim prestankom fizičkih i/ili psihičkih aktivnosti.
Da li je tome krivo društvo, neko sveopće stanje svijesti koje je zarazno pa se zrakom prenosi i lijepi na kožu
i onda krvotokom dolazi do mozga gdje izaziva genocid sveukupnih emocija i osjećaja pojedinca,
ili neki oblik suicidnog ponašanja ljudske jedinke koja si ne želi (ili nema muda) fizički naštetiti
pa si (po)dsvjesno mrcvari psihu tjerajući ju
da ravnodušnošću zamijeni svaki možebitni normalan emotivni ispad ili reakciju, ja stvarno ne mogu odrediti....
ne mogu...
S bliskim osobama o tome nema smisla razgovarati... Svi energično i na samom početku razgovora preusmjere pažnju na sebe i na vlastiti osjećaj apatije koji se povremeno pojavi u njihovom životu...
Ne, ne želim slušati o tuđoj ravnodušnosti, dovoljna mi je i ova moja...
Kaj se ne može o apatiji općenito pričati, a da se ne serviraju tuđi hebeni problemi koje,
ako neko i sluša kada dođu na meni, onda je to isključivo radi pristojnosti ili tračeva koji će se od te točke na dalje neminovno širiti u svim smjerovima, ko oni valovi u obliku koncentričnih kružnica kad kamenčić baciš u vodu...
...u svim smjerovima...
Apatija je odvratno stajne kad zaglibiš u njemu.... a još je odvratnije kad to shvatiš...da si zaglibio u apatiji...
Svjestan si stanja stvari i svojih reakcija kojima nemilice mučiš druge, tjeraš ih na razmišljanje o vašem odnosu i ispravnosti stvari koje rade,
na razočaranje,
na nevjericu,
na plač...ponekad...
Nemaš nikakve osjećaje, ni ljubavi ni brižnosti ni neke durge, srodne, prema vašoj zajedničkoj mački... Nemaš s njom nikakav odnos, baš nikakav... i jadna životinja bježi iz tvoje blizine, ne želi te blizu... ne želi biti u tvojim rukama ni iz pristojnosti... i kad ju odlučite dati u bolje ruke, koje će imati više vremena brinuti se za nju jer oboje luđački radite (uvijek se lako izvući na posao), ne pomisliš nijednom na nju...
Pas te sluša zato što se boji batina.... On se više trudi od jadne mačke, dolazi ti, prosi malo pažnje, kad si od volje udovoljiš mu, kad nisi steraš ga nekam....
I starcima se javljaš iz nekakve pristojnosti...daleko ste, stotinama kilometara, ne prođe ti kroz glavu da ih zovneš zato što ih voliš, što im fališ, već zato što se niste čuli već par dana pa ako ti ne nazoveš njih, oni će tebe i slušat ćeš o tome kako ih se ne znaš sjetit....što je istina, al ne voliš kad te bombardiraju istinom koja ti ne ide uz kožu.
Tvoja bolja polovica?.....
Voliš ga.... uvjeravaš sebe da je to jedina emocija koja je ostala u tvom posjedu koja se uspjela oduprijeti nemilosrdnoj asimilaciji koju apatija provodi nad tobom.
I onda malo bolje razmisliš i shvatiš da ta tvoja "ljubav" zapravo jako sliči posesivnosti...u biti, ona jeste posesivnost. Jer iako si apatičan i već si odavno nokautiran u svom vlastitom ringu, ti i dalje znaš i svjestan si svih stvari koje smatraš svojim vlasništvom.... pa tako i njega... i onda svoju ljubav pretvaraš u bjesomučno zadržavanje polaganja prava na njegovu ljubav koja je, nekim čudom, još uvijek prava...
Rješenje je svemoguća kemija, šarene, male loptice koje savršeno idu kao aperitiv ili desert uz čašu punu vode.
One te vode u svijet prividne stvarnosti koji paše i tebi i drugima.
Barem samoinicijativno zagrliš psa, sjetiš se mačka kojem nije bilo suđeno da ostane s vama, ne boriš se sa svojom flegmatičnosti koja tvoju bolju polovicu čini tako nesretnom i jadnom...ne boriš se ni sa kim...jer si se već spremno predao...
Prihvaćaš dijagnozu koju su predstavnici, glasnogovornici normalnosti u današnjem društvu postavili za tvoj slučaj...
..i svi ti kažu da izgledaš puno bolje....
..ali...
....umjesto tebe radi kemija... ti ju samo oponašaš...
Komentari (6) • Print • #
